Upoznaj tim
DORIS MAJCENIĆ LOMBAR
Otkad znam za sebe, imam „sindrom galopirajućeg srca” – kad začujem galop konjskih kopita, sve oko mene utihne. Ostanu samo galop i otkucaji mog srca, u istom ritmu.
Ja sam Doris i vjerujem da odnos s konjem mijenja način na koji doživljavamo svijet. Zato sam svoj život posvetila stvaranju upravo takvih iskustava.
Ne sjećam se trenutka kada sam odlučila da će konji biti moj život. Oduvijek sam znala da tamo pripadam. Odrasla sam u Zagrebu, daleko od života s konjima. Škola jahanja nije bila nešto što se moglo priuštiti pa mi je i najsitnija prilika s konjima puno značila. Jedan krug u sedlu ili posjet štali držali su me mjesecima.
U međuvremenu me put odveo u plivanje gdje sam ostvarivala zapažene rezultate. Kasnije me potpuno osvojio ples u kojem sam pronašla prostor za izražavanje kroz pokret, scenu i umjetnost. Godinama sam učila od domaćih i svjetskih trenera, vodila grupe, sudjelovala na projektima urbanih plesova, ostvarila uloge u dvije plesne predstave te završila Školu suvremenog plesa Ane Maletić u Zagrebu, uvjerena da sam pronašla svoj životni put. U razdoblju završavanja gimnazije, u plesu sam doživjela burnout. Uslijedilo je traženje onog što me čini živom.
Umjesto u sedlu, u svijet konja ušla sam s vilama u ruci. Počela sam volontirati u konjičkim klubovima i zapravo kod bilo koga tko je imao konje… Čistila sam boksove, raznosila sijeno i prenosila puno preteške kante vode. Sve to za vrijeme s konjima i mrvicu dragocjenog znanja. Tijekom studija sociologije otvorile su se prilike za konkretne treninge jahanja, zaslužene radom u štali. Nakon subotnjih izlazaka i studentskih druženja po stanovima, svima je već bilo jasno da će Doris u zoru nestati prema nekoj konjušnici. Znanje sam skupljala u KK-u Agramer, KK-u Kairos i KK-u Evago te brojnim drugim klubovima, tražeći što više iskustava i prilika za upijanje različitih perspektiva.
Po savladanim tehnikama u manježu, srce je vuklo na teren.
Nakon otvorenih poslovnih prilika pretežno kao vodič terenskog jahanja danas ponosno brojim na tisuće sati u sedlu, tisuće ljudi koje sam odvodila kroz prirodu te stotine različitih terena. Brojim i ekstremne situacije, osmijehe nakon savladanih strahova, suze, priče, trenutke snaženja, odluke donesene u sekundi i nevremena koja su nas zatekla kilometrima daleko od kuće. Svaki izlazak na teren zapravo počinje mnogo prije samog jahanja – organizacijom i koordinacijom ljudi i tura te brigom za konje.
A kad bi po zimi teren utihnuo, bilo je vrijeme za edukacije. Jahaću dozvolu položila sam pod mentorstvom Tamare Pađen. Licencu za dresurno jahanje te licencu za daljinsko jahanje (endurance) stekla sam u KK-u Istra.
Uz konje, moj je interes uvijek bio usmjeren i na čovjeka. Na Sveučilištu Algebra u Zagrebu završila sam Soft Skills akademiju, a svoje sam znanje nastavila širiti edukacijama iz područja psihologije i osobnog razvoja, među kojima je i stjecanje certifikata za somatskog trenera.
Svaki put ima svoje zavoje pa tako i ovaj - moj je donijela ozljeda. Ne mogu reći da sam s njom sasvim pomirena, ali ono što mi je ipak donijela je nova perspektiva u radu s konjima. Želja da taj pogled produbim odvela me u Poljsku. Tamo sam učila od trenera Andrzeja Makacewicza, koji ujahuje mustange, a na njegovoj Akademiji prirodnog konjarstva stekla sam certifikat iz komunikacije i treninga konja.
Danas s konjima radim prema načelima prirodnog konjarstva, a važnost pridajem i kondicijskom treningu jer mi je jednako važno da konj razumije što se od njega traži i da je za to fizički spreman. Vjerujem u ravnotežu – ako od konja tražimo ono što možda ne bi sam izabrao, dužni smo mu omogućiti što prirodniji život (slobodno kretanje, život u krdu i odmor). I u jahanju primjenjujem isti spoj – tehniku manježa i slobodu terena. A ono što me najviše veseli je taj pristup prenijeti ljudima i povezati ih sa svijetom konja koji nadilazi samo – s konjima kao partnerima, mentorima, iscjeliteljima i našim krilima.
TIFFANY THE NORIKER
Hej, ja sam Tifka. Austrijanka širokih gabarita i čvrstih stavova. Reći će ti da sam ponekad lijena – ja to zovem štednjom, jer za kalorije se, znaš, brinem ozbiljno. Kad me upoznaš, prvo ćeš zamijetiti moju ljepotu i veličinu, a zatim i to koliko sam mazna i staložena. A onda na red dolazim ja. Prvo ću te malo iskušavati, a katkad se i pretvoriti u statički problem od 800 kilograma koji moraš pomaknuti. Ali bez brige, gazdarica kaže da je to odličan izazov za vas ljude. Misle oni, ja mlada, a ono, ja postala prava magistrica krdske dinamike. Svoje socijalne vještine izbrusila sam u velikom krdu konja pa mi je nadmudrivanje jača strana. Uvijek držim do svojeg mišljenja pa kažu da sam sjajna kobila za tvoj osobni razvoj. Kad sjedneš na mene, osjetit ćeš moju pravu snagu, a usput ćeš dobro istegnuti kukove. Ali hej, barem imaš mjesta gore… Moj najveći adut? Stražnjica. Kad mi netko ide na živce, koristim je kao mirno rješenje i rasprava je gotova – čak i četveronošci se rijetko suprotstavljaju takvim dimenzijama… Bit ćeš mi zanimljiviji ako sa sobom nosiš mito, ali pazi da ne završim šira nego prije.
Dođi da ti pokažem što je to draft horse fever!
